Na karti lokacija koje su u ovome trenutku obilježene ratovima i protjerivanjima, izgladnjivanjem i osiromašenjem, uhvaćene u vrtlogu globalnih prekrojavanja interesnih zona, neke prolaze ispod naših radara, pogotovo kada nema medijskog i javnog prostora koji bi o njima svjedočio. Još je na panelu Tkanje transnacionalnih solidarnosti u vrijeme genocida i izbjeglištva u lipnju 2024. godine jedna Sudanka s urgentnosti u glasu govorila kako se masovna izgladnjivanje milijuna raseljenih ljudi u njezinoj zemlji odvija bez značajnije pozornosti svjetske javnosti. Posljednji je susret u sklopu programa Transnacionalnih solidarnosti zagrebačkoj publici pružio priliku da ipak saznaju više o stvarnostima koje proživljavaju populacije u Sudanu. U petak, 13. veljače puna dvorana kluba MaMa ugostila je razgovor pod naslovom Sudan – kolonijalno i ratno nasilje, potraga za solidarnostima. Kako su same moderatorice Emina Bužinkić i Lucija Mulalić istaknule, mnogi nisu u poziciji da u javnosti sigurno progovaraju o Sudanu, stoga možemo biti iznimno zahvalne govornicama i govornicima koji su bili spremni približiti nam trenutno stanje u Sudanu i ono sudanske zajednice u Hrvatskoj i Europi. U razgovoru su sudjelovali: Sam Bushara, glazbenika i politolog, Nancy Abdel Sakhi, glumica sudanskih korijena i Nevenka Lukin, radnica na UN-ovoj misiji u Južnom Sudanu. Bushara, Abdel Sakhi i Lukin zajedno su o Sudanu govorili iz osobne perspektive, analizirajući geopolitičku i humanitarnu sliku.
Regija šireg Sudana od 1899. do 1956. nalazila se pod anglo-egipatskim kondominijem – formalno zajedničkom upravom Ujedinjenog Kraljevstva i Egipta, no u praksi je političku, vojnu i administrativnu vlast gotovo u cijelosti kontrolirala Velika Britanija. Takav kolonijalni poredak oblikovao je političke, gospodarske i etničke odnose u zemlji sve do proglašenja neovisnosti 1956. godine. Kolonijalno razdoblje iza sebe je ostavilo religijsku nejednakost, etničke podjele i ekonomski jaz između sjevera i juga – plodno tlo za građanske ratove koji će nastaviti destabilizirati Sudan sve do danas. Usred hegemonije sjevera nad jugom u neovisnoj sudanskoj vladi, stanovništvo između 1956. i 2005. godine proživljava dva duga građanska rata (Prvim od 1955. do 1972. i Drugim od 1983. do 2005.), plativši cijenu od gotovo dva milijuna života. Južni Sudan je zatim 2011. dobio status neovisnog teritorija, nažalost kao jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta. Šanse za demokratskom vlašću u Sudanu uništavane su jednim državnim udarom za drugim, a kraj diktature Omara Al-Bašira otvorio je polje za nove borbe moći. Sudanske oružane snage (SAF) i paravojne Snage za brzu potporu (RSF), pod Baširom odgovorne za genocid u zapadnoj regiji Darfur, glavni su interni akteri trenutnog sukoba – eskaliranog u najveću humanitarnu krizu na svijetu. Osim ratnog nasilja, Sudanom vlada i raširena glad, koja je pogodila preko 20 milijuna ljudi. 33,7 milijuna ljudi trebaju hitnu humanitarnu pomoć koja zbog blokada ne ulazi u zemlju. Radi se o najbrže rastućoj krizi raseljenosti na svijetu – od 12 milijuna raseljenih, devet ih je interno raseljeno. Četvrtina izbjeglica sigurnost je potražila u Južnom Sudanu, Čadu, Etiopiji, Srednjoafričkoj Republici ili Egiptu.
Ovako iznesene podatke treba pritom prizemljiti u polje globalnih odnosa moći. U presudnu ekonomsku i gospodarsku dimenziju uveo nas je Sam Bushara. Sudan je prepun resursa koji pokreću svjetsku ekonomiju. Osim što je bogat zlatom, jedino na sudanskome tlu raste i hasab drvo, izvor „arapske gume“ – sastojka potrebnog za čak 76% lijekova svijeta, a danas prisutnog u više od 800 artikala na policama hrvatskih trgovina. Gazirana pića jedna su od najčešćih, a o njoj ovisi i kozmetika, čipovi i ekrani u mobitelima, medicinski materijal. Farmaceutska, kozmetička, tehnološka i prehrambena industrija se oslanjaju na nesmetani pristup ovim sirovinama. Kapitalistički divovi koji dominiraju ovim industrijama, poput kompanije Coca Cola, Sudan itekako vide kao svoju zonu ekstrakcije resursa i time predstavljaju nezanemarive aktere u dinamikama nasilja. Gospodarske dinamike u Južnom Sudanu reflektiraju one u Sudanu. U odjeku ratova odcijepljen 2011. godine, Južni Sudan danas obuhvaća većinu izvora nafte Sudana koji se, uz niz drugih sirovina poput zlata, srebra, bakra, rude izvozom slijevaju van, a dobit zaobilazi lokalno stanovništvo. Uz to, preko 800 kilometara obale na Crvenome moru nosi prilike za trgovinske luke, turizam, ali i strateške pozicije u ratovanju diljem regije Jugozapadne Azije i Sjeverne Afrike – čijoj eskalaciji upravo svjedočimo.
Sagledavanje šireg političkog i geografskog konteksta jasno upućuje na produžetak kolonijalne dinamiku. Analize kakve se reproduciraju u zapadnjačkim medijima ostaju pri tumačenju sukoba u Sudanu kao „građanskoga rata“, čime se odmiču od stvarnih uzroka i odgovornosti za krizu. „Ovo nije građanski rat, već invazija na Sudan dok se on ne slomi na komadiće“, podcrtao je Bushara, „vojnici iz cijeloga svijeta dovedeni su u Sudan da bi ratovali protiv Sudanaca, sve dok ne bude podijeljen između država do kojih se trag oružja, nafte i drugih sirovina može pratiti – SAD, Rusija, Kina, Velika Britanija, Francuska, Izrael, Egipat, Ujedinjeni Arapski Emirati.“ Pritom nailazimo na iste imperijalne obrasce kao u Gazi, Kongu, Jemenu. Ekstraktivizam ostavlja stanovništvo na jednom od najbogatijih tla Afrike gladnim, cionističko zastrašivanje onemogućuje glasno progovaranje o klupku krivičnosti, a imperijalistički ratovi zamućeni su jezikom o „građanskim“, „etničkim“ ili „plemenskim“ sukobima. Regija je pozicionirana kao ključ nove eksploatacije kontinenta, a „ako se uništi Sudan, vrata Afrike su im širom otvorena“, zaključuje Bushara.
Kako sudanska kriza izgleda iz perspektive običnih ljudi, podijelila je Nevenka Lukin. Dvije i pol godine radila je u UN-ovoj mirovnoj misiji u Južnom Sudanu, na prvoj liniji zaštite civila sudjelovala je u dijeljenju paketa za preživljavanje, u gradnji izbjegličkih naselja te organizirala prijevoz izbjeglih sa sudanske granice. Tamošnje stanje na terenu opisuje kao „humanitarnu katastrofu, a ne krizu“. Zasad je pred ratom u Sudanu oko 1,2 milijuna ljudi izbjeglo u Južni Sudan, gdje političko stanje nije mnogo stabilnije. U bijegu od rata, gladi, siromaštva, poplava, eksploatacije i orodnjenog nasilja, mnoge nije dočekalo prava i trajna sigurnost s druge strane granice, već novi rizici od eskalacija. Dok humanitarci pokušavaju na području od 170 000 km2 asistirati ranjivu populaciju, budžeti za humanitarnu pomoć Sudancima sve se više režu. „Novac ide gdje idu mediji“, kaže Lukin, i najavljuje pjesmu „Stoti dan rata“. Aludirajući na rat u Ukrajini, napisala je pjesmu radeći u izbjegličkom kampu u Južnom Sudanu:
Stoti je dan rata /
A ja ni ne gledam /
Sjedim na drugoj planeti /
Divim se lešinarima /
Ubijam crne zrikavce /
Nema nikog da mi oprosti /
Tjedni broj ubijenih uvijek je dvoznamenkast /
Ali tko to više broji /
Djeca Afrike ista su kao /
Kad sam ih prvi put vidjela /
Nasmijana /
Gladna i /
Manje važna
Sam Bushara nas podsjeća da isti centri moći koji osnivaju humanitarne organizacije i šalju pomoć na kapaljku, istovremeno profitiraju na tržištu nasilja u srži ove humanitarne katastrofe. Odjekuju isti zaključci o licima i naličjima neokolonijalnih odnosa kao i na drugim susretima Transnacionalnih solidarnosti, posebice kada je riječ o Kongu i Palestini.
Iz Sudana se gotovo uopće nije moglo izaći posljednjih godina. Ipak, u posljednje vrijeme, bilježimo dolaske Sudanaca na granice Libanona, Sirije, Makedonije, Bosne i Hercegovine. Volonterke SolidarityLine Croatia svjedočile su dolasku sudanskih izbjeglica i na hrvatsku granicu, gdje su ih dočekali policijski pendreci i pušbekovi. Danas u našem sustavu asistencije izbjeglica nema Sudanaca, dakle, Hrvatska za njih ostaje nepropusna. Oni članovi sudanske zajednice koji su sada s nama, zapravo su hrvatski državljani kojima je to uspjelo zahvaljujući samoevakuaciji, uz minimalnu ili nikakvu asistenciju hrvatske države. Među njima je i otac Nancy Abdel Sakhi. Nakon desetljeća života u Jugoslaviji, vratio se u Sudan i gradio život ondje. Tijekom posljednjeg rata, otac se zatekao u odsječenom dijelu Sudana, stoga Nancy mjesecima nije mogla stupiti u kontakt s njim, sve dok se nedavno nije uspio samoevakuirati u Saudijsku Arabiju, a potom i preko Egipta doći u Hrvatsku. Mnogi Sudanci poput njega danas ostaju izvan sustava integracije, prepušteni vlastitim vezama i snalaženju u Hrvatskoj.
Ovaj zagrebački susret bio je prilika da se ispričaju i druge priče, one o životu, snazi, opstanku, kulturnom bogatstvu, gostoprimstvu i brizi za zajednicu. Nancy nam je prenijela neka od živopisnih iskustava života u Khartumu, gdje je kao tinejdžerka posjetila obitelj svoga oca. „Za moj su dolazak pripremili haflu, zabavu dočeka, zatvorili su dio jednog kvarta, pozvali čitav orkestar da svira. Tu se skupilo preko 200 do 300 ljudi, cijelu noć slavili, prilazili mi s riječima, darovima. Kući sam se vratila sa haljinama, pletenicama u kosi, henna tetovažama na rukama, mirisala sam na drvo duhana“. Osjećaj brige za čovjeka i zajednicu preplavio je dojmove sa njezine posjete rođacima: „U Sudanu je zajednica stalno prisutna, u običajima, dočecima, načinima na koje ljudi brinu jedni za druge. Život u zajednici znači život u dostojanstvu“. Mnoga iskustva koja opisuje Nancy reflektira i Nevenka, višestruko naglašavajući kako Sudanci ne žele milostinju, već život i rad u dostojanstvu. Bez obzira koliko se daleko od svoga doma zatekle, sudanske i druge zajednice zaslužuju prostor da govore o slojevitosti svojih iskustava, od nepravda do ponosa. Zauzvrat nastojimo odgovoriti solidarnošću koja, s jedne strane, znači prokazivanje geopolitičkih strujanja koji diktiraju surovu stvarnost milijuna ljudi, a s druge, njegovanje veza koje dijelimo jedni s drugima. Transnacionalne solidarnosti nastavljaju biti mjesto gdje se ti drugi i razni svjetovi susreću.
- Tekst u sklopu programa Transnacionanih solidarnosti u veljači 2026. godine napisala Ivona Kos.
