Suvremeni iranski socio-politički kontekst nemoguće je adekvatno analizirati kroz optiku liberalne historiografije koja revoluciju 1979. godine sustavno reducira na izoliranu teokratsku devijaciju ili civilizacijski regres. Takvi prikazi redovito apstrahiraju Iran iz globalnih procesa akumulacije kapitala i antikolonijalnog otpora, svodeći kompleksne klasne dinamike na puki sukob religije i sekularizma. Tribina pod nazivom Iranski glasovi i narativi slobode, nedavno održana u Multimedijalnom institutu MaMa, bila je važna intelektualna intervencija s ciljem dekonstrukcije dominantnih srednjostrujaških narativa koji iransku povijest i sadašnjost uokviruju unutar binarnih matrica zapadnog medijskog diskursa s jedne, te teokratske državne ideologije s druge strane. Moderatorice i voditeljice programa Lucija Mulalić i Emina Bužinkić od samog su početka postavile rigorozan analitički okvir, inzistirajući na sukonstituciji unutrašnjih materijalnih transformacija i eksternih imperijalističkih dispozitiva koji su strukturirali putanju iranske države.
Upravo je taj međuodnos poslužio kao kritičko polazište za Mehrdada Khameneha, filmskog i kazališnog redatelja, teoretičara i osnivača brehtijanskog višejezičnog ansambla Exit Theatre Group, u njegovoj dekonstrukciji procesa koji su prethodili revolucionarnom krahu. Khameneh je podsjetio da 1979. godina nije bila metafizički incident, već materijalna kulminacija desetljeća strukturnog nasilja pod vlašću Šaha Mohammada Reze Pahlavija. Šahov režim nije bio tek autokracija, već je funkcionirao kao ključni strateški akter zapadne imperijalne hegemonije, osiguravajući protok energenata i geopolitičku stabilnost u zamjenu za vojnu i političku potporu.
Šahova „modernizacija“, u liberalnim krugovima redovito slavljena kao period progresa, u svojoj je materijalnoj srži bila agresivni proces akumulacije razvlaštenjem, operacionaliziran kroz takozvanu Bijelu revoluciju. Taj kraljevski projekt ‘odozgo’ – osmišljen kao preventivni udar na potencijalnu ‘crvenu’ revolucionarnu prijetnju – nasilno je dekonstruirao tradicionalnu poljoprivrednu bazu i seljaštvo pretvorio u golemu rezervnu armiju rada, gurajući široke slojeve stanovništva u strukturno siromaštvo radi stvaranja baze jeftine radne snage u urbanim centrima. Umjesto društvene reprodukcije usmjerene na zadovoljenje kolektivnih potreba, iranski je prostor nasilno integriran u globalni lanac vrijednosti kao model zavisnog, perifernog kapitalizma. U toj konstelaciji, iranska država nije funkcionirala kao subjekt autonomnog razvoja, već kao administrativni posrednik za ekstrakciju resursa pod izravnim patronatom Sjedinjenih Država, čime je lokalna akumulacija bila tek podružnica globalne imperijalne logike kapitala. U takvoj konstelaciji snaga, revolucija 1979. se ne pokazuje kao monolitni religijski prevrat, već kao polifoni krik za suverenitetom koji je ujedinio marksističke struje, sekularnu ljevicu i radničke baze u zajedničkom frontu protiv imperijalističke ovisnosti i klasne opresije.
Povijesna tragedija koja je uslijedila kroz proces nasilne stabilizacije poretka – odnosno proces „čišćenja“ (paksazi) o kojem je Mehrdad iscrpno govorio – predstavlja ključni moment u kojem nova teokratska elita instrumentalizira revolucionarni potencijal masa radi učvršćivanja vlastite klasne pozicije. Brutalno brisanje ljevice, sindikalnih pokreta i autonomnih radničkih vijeća (shora) iz službene historiografije nije bilo samo pitanje ideološke hegemonije, već nužna biopolitička mjera za discipliniranje stanovništva unutar novog, militariziranog modela autoritarnog državnog kapitalizma. Ovdje se suočavamo s fenomenom koji Arundhati Roy precizno naziva „unutrašnjim imperijem“: situacijom u kojoj postkolonijalna država preuzima metode kolonizatora kako bi vršila represiju nad vlastitim stanovništvom. Iranski režim, stoga, ne funkcionira usprkos kapitalizmu, već kao njegova specifična varijanta koja teološku dogmu koristi kao instrument za osiguravanje nesmetane akumulacije i društvene kontrole.
Središnju analitičku os tribine činila je intervencija Shirin Mirzanejad – pravne stručnjakinje i kazališne istraživačice iz Exit Art Studija – usmjerena na dekonstrukciju hidžaba kao primarnog biopolitičkog instrumenta države. Za Mirzanejad, hidžab nadilazi domenu religijske simbolike; on funkcionira kao tehnologija moći i sredstvo prinude kojom država markira, nadzire i fizički ograničava javni prostor, pretvarajući tijela žena u primarno polje državne discipline. Njezin historijski osvrt na masovne prosvjede žena 8. ožujka 1979. godine nudi ključan uvid u dinamiku kontrarevolucije: iranske žene bile su prvi društveni subjekt koji je prepoznao da se restauracija autoritarnog kapitalističkog režima odvija upravo kroz biopolitičko discipliniranje njihovih tijela.
Discipliniranje tijela kroz hidžab i psihe kroz afektivnu represiju – u fanonovskom ključu možemo iščitati kao proces depersonalizacije potlačenog subjekta – izravno je u službi održavanja poretka u kojem elita, organizirana kroz paravojne i paradržavne strukture poput Revolucionarne garde (Pasdarana), monolitno kontrolira strateške tokove kapitala, bankarski sektor i prirodne resurse. U tom sustavu, „moralna policija“ nije tek čuvar ideološke konstrukcije tradicije, već represivni aparat zadužen za održavanje društvene kohezije neophodne za funkcioniranje zatvorene akumulacijske jezgre. Ta jezgra predstavlja uski vojno-industrijski i klerikalni kompleks koji, kroz monopol nad nasiljem i ideološkim aparatima nacionalne države, prisvaja društveni višak vrijednosti dok istovremeno kroz moralnu arbitražu atomizira stanovništvo kako bi spriječio klasno organiziranje.
Istovremeno, radi se o kontroli nad društvenom reprodukcijom. Država nastoji ovladati tijelima žena kako bi osigurala stabilnost patrijarhalno-kapitalističkog modela obitelji i rada. Kontrola nad ženskom radnom snagom – njezino istiskivanje ili selektivno uključivanje u sferu rada ovisno o potrebama tržišta – nije tek lokalna specifičnost regije Jugozapadne Azije i Sjeverne Afrike (engl. kratica SWANA)[1], već imanentna logika kapitala koji uvijek i svugdje instrumentalizira patrijarhalne i kolonijalne strukture kako bi snizio cijenu radne snage i održao fragilnu društvenu ravnotežu.
Ovaj kontinuirani otpor, čiji je najglasniji suvremeni izričaj pokret ‘Žena, život, sloboda’, odbija stati u skučene okvire zapadnih geopolitičkih projekata. Njegov radikalni zahtjev za ekonomskom i tjelesnom autonomijom ne dopušta da ga se svede na puki instrument za ‘promjenu režima’ ili da ga liberalni narativi kooptiraju pretvarajući ga u binarnu sliku civilizacijskog sukoba između ‘progresivnog Zapada’ i ‘regresivnog Istoka’. Kako bi to formulirao palestinski intelektualac Abdaljawad Omar, na djelu je autentična „gramatika otpora“ – jezik koji nastaje iz same materijalnosti opresije i koji zahtijeva radikalni raskid sa svim oblicima tutorstva.
Emina Bužinkić i Lucija Mulalić su kroz moderaciju vješto navigirale između specifičnosti iranskog iskustva i šire potrebe za solidarnošću koja odbija tzv. kampizam (svrstavanje uz jedan represivni blok u ime borbe protiv drugog).
Istinski antiimperijalizam mora biti sposoban kritizirati domaći despotizam bez da postane apologet zapadne hegemonije. To podrazumijeva razotkrivanje funkcionalne kontradikcije iranskog režima: dok na vanjskopolitičkom planu prisvaja narativ o zaštiti potlačenih, instrumentalizirajući palestinsku patnju za vlastiti legitimitet, on istovremeno provodi brutalnu represiju i pogubljenja političkih neistomišljenika unutar zidova Evina[2].
Solidarnost s Iranom stoga mora biti utemeljena na transnacionalnom oslobodilačkom horizontu koji prepoznaje da je otpor u Teheranu organski povezan s borbom protiv genocidne destrukcije u Gazi. Ovdje nije riječ o apstraktnom izjednačavanju različitih povijesnih konteksta, već o prepoznavanju ulančanosti militariziranog kapitalizma i imperijalističkih strategija dominacije koje, unatoč različitim manifestacijama, u konačnici rezultiraju nasilnim zahvatom u samu materijalnu bazu opstanka i sistemskom destrukcijom uvjeta za autonomnu društvenu reprodukciju. Riječ je o jedinstvenom frontu protiv logike akumulacije koja ljudski život tretira isključivo kao potrošnu sirovinu ili ga, u njegovoj nepokorenosti, nasilno izbacuje iz sfere kolektivnog opstanka i povijesnog kontinuiteta.
Poseban naglasak na tribini stavljen je na razarajući učinak ekonomskih sankcija, koje Mehrdad Khameneh analizira kao oblik asimetričnog ratovanja. Iz historijsko-materijalističke perspektive, sankcije ne funkcioniraju kao alat za „demokratizaciju“, već kao mehanizam opsade koji uništava infrastrukturu svakodnevnog života radničke klase. One atomiziraju stanovništvo, gurajući ga u stanje biološkog preživljavanja, čime se onemogućuje politički otpor, dok istovremeno jačaju paradržavne kartele koji profitiraju na crnom tržištu i kontroli oskudnih resursa. Unatoč takvom pritisku, kazalište i umjetnost u Iranu postaju infrastruktura otpora – prostori kolektivne memorije koji odbijaju režimski orkestriran zaborav. Khamenehov i Mirzanejedin rad u okviru kazališne teorije i prakse prokazuje teatar kao polje materijalne borbe protiv hegemonijskih narativa, transformirajući samu umjetničku proizvodnju u imanentni instrument klasnog otpora i nužan prostor za artikulaciju novih političkih subjekata.
Analiza iranskog otpora nužno priziva fanonovsku perspektivu, prema kojoj se radikalna transformacija subjekta ne događa prije, već kroz samu materijalnost pobune. Dekolonizacija je uvijek „program apsolutnog nereda“ jer zahtijeva radikalnu demontažu narcističke strukture opresora koji drugoga vidi samo kao objekt eksploatacije ili ideološku metu. Na tom tragu, Shirin Mirzanejad je istaknula kako zahtjev za životom (Jiyan) nadilazi puko održanje fizičke egzistencije i konstituira se kao radikalno politički čin: on označava odbijanje dehumanizacije i zahtjev za postojanjem koje odbija biti posredovano klerikalnim kapitalom ili imperijalističkim diktatom. Borba Iranki stoga se ne smije se čitati kroz prizmu ‘zapadnih vrijednosti’, već kao autentičan otpor usmjeren ka oslobođenju rada i tijela od svih oblika sistemske ekstrakcije vrijednosti.
Dekolonizacija se, u ovom ključu, ne iscrpljuje u formalnom činu raskida s eksternim vojnim ili ekonomskim tutorstvom, već zahtijeva radikalnu demontažu onih unutrašnjih matrica moći kroz koje lokalne elite, posredstvom represivnih aparata i autoritarne discipline, internaliziraju i reproduciraju samu logiku imperijalne dominacije. Istinska emancipacija Irana ne može biti eksterni uvoz pod okriljem liberalne hegemonije, niti se ona može svesti na restauraciju reakcionarnih povijesnih modela; ona je imanentan proces konstituiranja društvenih odnosa utemeljenih na radikalnoj solidarnosti i kolektivnom samoodređenju. Time se otvara prostor za nužno ulančavanje borbi u transnacionalni front za dekolonijalnu budućnost, horizont u kojem ljudski život prestaje biti sirovina za akumulaciju kapitala i tiraniju koja tu akumulaciju osigurava.
**
[1]: SWANA je akronim za Southwest Asia and North Africa (Jugozapadna Azija i Sjeverna Afrika). U dekolonijalnim studijima koristi se kao zamjena za eurocentrični konstrukt „Bliski istok“, koji regiju definira isključivo kroz njezinu udaljenost od kolonijalnih metropola. Međutim, SWANA nije samo pokušaj geografske autonomije, već nužna analitička kategorija koja prokazuje regiju kao jedinstven prostor ekstrakcije resursa i eksploatacije radne snage unutar globalne podjele rada. Umjesto kolonijalne egzotizacije, ovaj termin fokus premješta na materijalnu povezanost tamošnjih društava u zajedničkoj borbi protiv imperijalističke akumulacije.
[2]: Evin, zatvor u Teheranu, nije tek kazniona, već materijalna instanacija državne represije koja funkcionira kao instrument unutrašnje kolonizacije iranskog društva. To je prostor u kojem se provodi sustavno discipliniranje i fizička eliminacija onih političkih subjekata čija nepokorenost ugrožava stabilnost autoritarnog kapitalističkog poretka. Postojanje Evina stoji u dijalektičkom rascjepu s državnom retorikom o oslobođenju Palestine: on razotkriva da režim koji se nominalno protivi imperijalizmu na vanjskom planu, na unutrašnjem planu koristi identične metode militariziranog nasilja i ekstrakcije slobode. Stoga dekonstrukcija Evina predstavlja nužnu kariku u istom oslobodilačkom lancu koji zahtijeva kraj okupacije Gaze, jer sloboda oba prostora neodvojivo prolazi kroz radikalnu demontažu ovih komplementarnih struktura militariziranog nasilja.
- Tekst u sklopu programa Transnacionanih solidarnosti u ožujku 2026. godine napisala Karolina Hrga.