Očekivanje da nasilju mogu stati na kraj one iste strukture koje ga stvaraju govori ponešto o zaboravu istinskih nositelja političkog suvereniteta. Svakome iniciranom u ovu spoznaju – već površnim pregledom dnevnih vijesti – neće biti iznenađujuće kada pročita da, primjerice, primirja potpisana s Izraelom u posljednjih sedam mjeseci, a kamoli tek u posljednjih sedamdeset sedam godina, nisu bitno promijenila kvalitetu života stanovništva Palestine. Taj je život i dalje sveden na preživljavanje, a preživljavanje na uzmicanje genocidu. Inicijative izgrađene na borbi za temeljna prava Palestinaca i Palestinki stoga moraju nadilaziti čitavu imperijalističku piramidu kojom se ta prava neprestano krše. Proces je to istovremenog učenja, prilagodbe i vježbanja političke imaginacije, kao što pokazuju primjeri pokreta Bojkot, Deinvesticije, Sankcije te globalne civilne flotile za Gazu.
U sklopu serije Transnacionalne solidarnosti Multimedijalni institut (MaMa) ugostio je u petak, 11. travnja Fionu Ben Chekroun, jednu od europskih koordinatorica BDS pokreta, te Moranu Miljanović, kapetanicu broda Shireen što je prošlu jesen plovio prema Gazi; razgovor s dvjema aktivistkinjama, održan uz moderiranje Emine Bužinkić (Inicijativa za slobodnu Palestinu) i Lucije Mulalić (Centar za mirovne studije), jasno je ilustrirao da solidarnost s Palestinom podrazumijeva i ocrtavanje svijeta u kojemu istrebljivanje jedna čitava naroda postaje materijalna, epistemička i idejna nemogućnost.
Ipak, ta spoznaja nastupa više u djelatnosti no u mišljenju, kako to objelodanjuje BDS pokret. Osmišljen po uzoru na otpor aparthejdu u Južnoj Africi, pokret nastaje 2005. godine na poziv preko 170 palestinskih organizacija iz egzila i okupiranih područja ustrajnih u nenasilnom primoravanju Izraela da prestane kršiti međunarodno pravo. Odonda, kroz ciljane kampanje utemeljene na kombiniranju etičkog i strateškog, BDS provodi bojkotiranje korporacija umiješanih u izraelski kolonijalni projekt, pritom, i to upravo primjenom jednostavnog principa prekida suučesništva, demonstrirajući da su putanje nasilja iscrtane i isprepletene upravo protokom kapitala i njegovih imperijalističkih, militarističkih, rasističkih i patrijarhalnih rukavaca. Iz tog razloga Fiona Ben Chekroun kao jedan od kriterija odabira meta, uz stupanj sudioništva, prepoznatljivost brenda i potencijal uspjeha, ističe i intersekcionalnost. Nije nikakva novost da se taktike i tehnologije iskušavane na autohtonom žiteljstvu Zapadne obale i Gaze – od špijunskih softvera i nadzornih dronova do biometričkih sustava – izvoze, prodaju i koriste diljem svijeta za gušenje opozicijskih sila, kontrolu granica, praćenje osoba u pokretu i nišanjenje aktivista.
Udaranjem u mastodonte smrti poput Palantira, Elbit Systemsa, Caterpillara ili Pegasusa udara se i u tehnokratsku samoživost čije viđenje svijeta vodi samo i jedino u uništenje. Uz obustavu ekonomskih, akademskih, kulturnih i sportskih suradnji, BDS zagovara i deinvesticiju, tj. povlačenje uloženih sredstava iz izraelskih banaka i međunarodnih kompanija uključenih u povrede ljudskih prava Palestinki i Palestinaca. Inkrementalnim zahvatima odozdo nastoji se graditi pokretačka snaga dostatna za postizanje sankcija, što podrazumijeva vojni embargo, raskid sporazuma o slobodnoj trgovini te suspenziju države iz Vijeća UN-a i drugih međunarodnih tijela. Izgledno je da nikakve blaže mjere neće moći dovesti do okončavanja okupacije i kolonizacije arapskih teritorija, rušenja zida uz Zapadnu obalu, prepoznavanja neotuđivih ljudskih prava palestinske nacionalne manjine te omogućavanja raseljenom palestinskom stanovništvu da se sigurno vrati u domovinu. Ova tri zahtjeva BDS-a razumna su iz gotovo svake perspektive onkraj one fašističke, no u društveno-političkom kontekstu oblikovanom većinskom podrškom etničkom čišćenju, ali i napadu na Iran i Libanon, njihovo poštovanje iziskuje i preobrazbu ideološkog zdanja čiji je invertirani objektiv okljaštrio svoju čitavu populaciju, osudivši je na život krvožednosti unutar stisnutog jarma obrane i agresije. Tek nakon demontiranja aparthejdskog sistema i deradikaliziranja svih koji su u njega povjerovali biti će moguće otvoriti vrata održivom miru, premda promišljanje o budućim državotvornim rješenjima, kako naglašava Ben Chekroun, mora biti isključivi zadatak palestinskog (i izraelskog) stanovništva.
Ako BDS metodički reže sve te niti kojima je ispredena mreža izraelskog doseljeničkog kolonijalizma, globalna civilna flotila za Gazu suprotstavlja joj se izravnom akcijom. Ova međunarodna aktivističko-humanitarna inicijativa, sastavljena od Thousand Madleens to Gaza, Global Sumud Flotilla i Freedom Flotilla Coalition, oformljena je prošle godine sa svrhom probijanja pomorske blokade Pojasa Gaze. Četrdesetak civilnih brodova s više od petsto sudionika i sudionica iz čitavog svijeta zaputilo se tada prema gazanskoj obali, da bi ih u međunarodnim vodama presrele, napale, otele i deportirale okupacijske snage. U travnju 2026. godine konvoj će opet, u još većem broju, putovati prema Palestini kako bi uspostavio humanitarni koridor za dovod medicinske pomoći, potrepština i materijala neophodnih za preliminarni oporavak i rekonstrukciju područja. Morana Miljanović ponovno će se pridružiti misiji, čiji puni značaj i smisao smatra nedohvativim bez historijske usidrenosti, kako ranijih pokušaja nautičkih prodora do Gaze, tako i širih pokreta solidarnosti s Palestinom. Već su 2008. godine dva malena drvena broda otplovila iz Cipra i uspjela probiti opsadu, što će u narednih nekoliko godina poći za rukom još nekolicini civilnih plovila u okviru Pokreta za oslobođenje Palestine. Od 2010. godine, kada su pripadnici IDF-a usmrtili devet i ranili trideset aktivista i aktivistkinja (uključujući osobu koja je nakon duge kome podlegla ozljedama) sa flote opremljene humanitarnom pomoći i građevinskim materijalima, nijedan sličan poduhvat nije bio posve uspješan. Učinci flotile, doduše, manje su podložni kvantitativnim mjerilima no što je to slučaj s BDS-om, objašnjava Morana Miljanović. Osim direktne pomoći Gazi, flotila funkcionira i kao katalizator međunarodne solidarnosti, spajajući načelo kolektivne odgovornosti s neposrednom praksom. Za mnoge je tek praćenje konvoja na društvenim mrežama poslužilo kao pristupnica zbivanjima na Bliskom Istoku. Drugima je ona bila vezivno tkivo za daljnja aktivistička nastojanja, a ponegdje je potpalila i buktinju opće volje; dovoljno je samo spomenuti talijanske lučke radnike koji su pokrenuli generalni štrajk nakon što su izgubili vezu s posadom.
Doprinosi su to svijetu u čijemu središtu stoji čovjek, no ne kao niz paradigmatskih određenja što mu otključavaju i po automatizmu predaju društveno-ekonomsku moć, nego kao izvor političkog suvereniteta uopće. Fraza When governments fail, we sail, usvojena kao krilatica globalne civilne flotile, stoga vrijedi više prigodno negoli kategorički. Ono što smatramo podbačajima vlasti označava, u arhitektonici države, tržišta i civilnog društva, besprijekornu učinkovitost. Gdje u ovim cijepanjima stanuje čovjek? Ima li za njega mjesta u naturaliziranoj ekonomiji, depolitiziranom građanskom životu ili izvršnim igrama vladajućih garnitura? Dokle god obitava u ovim razdvojenim regijama, i sam će biti atomiziran i nemoćan, sveden na otuđeni rad i snimke krvoprolića. Usuđujući se preispitati same osnove tih sfera, prisjećamo se da ispod cijelog tog rastera stoji naš politički autoritet, zadobiven u međusobnom zajedništvu. Jer ljudi ponad i unatoč vladama biraju pritvor i zatvor umjesto pasivnosti, plove u ratnu zonu da bi drugima donijeli antibiotike i hranu, suprotstavljaju se megakorporacijama i patnju pretaču u poziv za promjenom. Zahvaljujući njima, a ne liberalno-represivnim trijadama, pomišljanje na svijet bez genocida postaje moguće.
- Tekst u sklopu programa Transnacionanih solidarnosti u travnju 2026. godine napisala Nika Šintić.
