Lā nurīd lā nurīd
Ḏullanā l-muʾabbada wa ʿayšanā l-munakkadā
Lā nurīd bal nuʿīd
Majdanā t-talīd majdanā t-talīd
Mawṭinī mawṭinī [1]
U Siriji sam bila jednom, u kolovozu 2009., godinu i pol prije nego što će diljem zemlje buknuti antirežimski prosvjedi potaknuti valom Arapskog proljeća, a koji će se potom preliti u 14-godišnji građanski rat. Bila sam u prolazu, na putu za Libanon, stoga nisam vidjela ni Damask ni Aleppo, nego Homs. Radi se o gradu koji će u proljeće 2011. postati središte medijske pozornosti jer će od tamo krenuti oružana pobuna protiv režima Bashara Al-Assada. Iz tog je razloga Homs poznat i kao “prijestolnica revolucije”. Dok o tome ovako čitamo i govorimo, iz udaljene pozicije na periferiji Europe, netko će možda pomisliti da to zvuči romantično, ili zanimljivo, ili barem politički bliže od režima koji je desetljećima na vlasti u Siriji. Pa ipak, onima koji će tamo živjeti tijekom rata kao i onima koje će samo prolaziti, Homs će postati pozornica ratnih zločina, groblje kako nevinih tako prokletih i polje trauma koje će generacijama proganjati brojne narode Al-Shama.
Vratimo se natrag u to ujutro, kada je moj stric odlučio stati u Homsu da nešto pojedemo jer nas nakon prelaska libanonske granice čeka još dva sata vožnje do sela u kojem živi moja obitelj. U toj kratkoj šetnji od auta do prvog lokala, osjetila sam nelagodu koju je teško opisati, ali i zaboraviti. Uvjerena da je problem u meni, da nas na ulici gledaju jer sam bila jedina ženska osoba bez hidžaba, molila sam strica da požurimo natrag u auto. Zbog snažnog osjećaja da sam pod nadzorom i da me čak pratnja muških srodnika ne štiti od pogleda nepoznatih ljudi, u sjećanju mi je ostala samo prašnjava ulica i nemogućnost da se sakrijem. No nakon početka rata, često sam se pitala nije li ta nelagoda zapravo bila predosjećaj strahota koje će se tamo odviti? Zlodusi rata dižu se mnogo prije prve pucnjave.
Kada smo napokon stigli na granicu, ispred nas nije bilo ni jednog drugog automobila, vani je sunce već pržilo, ali nakon višednevnog putovanja naša destinacija se napokon nazirala. No, suprotno očekivanjima, na granici smo čekali satima. Djeca u autu su postajala sve nervoznija, od lošeg spavanja prethodnih noći najradije bi zaspala, a moj stric je u pratnji granične policije izlazio iz jedne zgrade u drugu, vraćao se u auto nešto uzeti i bez riječi odlazio natrag. Problem je bio, saznala sam kasnije – u mojoj putovnici. U grupi u kojoj su ostali imali švicarske i libanonske dokumente, moja hrvatska putovnica bila je…sumnjiva? Potencijalno lažna? Ni danas ne znam u čemu je bio problem.
Tri godine ranije, u kolovozu 2006. moj otac je bježao iz Libanona u Siriju zbog izraelskih napada koji su počeli dan nakon što je sletio u Beirut. U Damasku je bio zadržan pod navodnom optužbom da je na listi traženih kriminalaca. Na ispitivanjima koji su graničili s mučenjem (jedino što nam je ispričao je da su ga budili i ispitivali tijekom noći) ponavljao je da je bio dijete kada je navedena krađa počinjena, da isto ime i prezime ima bar desetak drugih Libanonaca (istina!), da ide natrag u Hrvatsku, da mora stići na avion za evakuaciju (jer Izraelci su bejrutski aerodrom bombardirali odmah prvi dan rata), ali pušten je tek nakon povlačenja političkih veza iz Libanona i naravno, potplaćivanja. Nakon tog iskustva, za sirijski režim je imao samo psovke, a meni nije dopustio da nosim libanonske dokumente, misleći valjda da sam s europskom putovnicom sigurna i da me neće dovesti u vezu s imenom koje je njega ugrozilo.
I bio je u pravu, ali ne sasvim. Tog jutra na sirijskoj granici ništa mi se loše nije dogodilo, nisam bila na ispitivanju, nisam morala dokazivati identitet niti zvati ambasadu, i zapravo većinu neugodnosti prošao je moj stric – ali ipak, trebalo je platiti. Nekoliko službenika. To sam isto saznala tek kasnije. Za mene, kada sam s druge strane granice vidjela djeda u svjetlo plavom odijelu s crvenom keffiyom na glavi i čula njegove riječi: Hamdullah al-salame (“Hvala Bogu na vašem sigurnom povratku”), sve neugodnosti ostale su iza linije koja razdvaja dvije države. Ovo iskustvo – koje nije traumatično kao ono koje je imao moj otac niti je usporedivo s torturom brojnih Sirijaca koji su uhićeni ili nestali nakon rutinskog ispitivanja na kontrolnim točkama – govori nešto o sudbinama koje su bile okrznute ili trajno obilježene Assadovom diktaturom: imao si sreće kada si pravo na kretanje, slobodu ili nevinost mogao otkupiti. To je bilo “normalno” u Siriji koja još nije grcala u ratnim sukobima i pod nemilosrdnim ekonomskim sankcijama (iako su neke već tada bile na snazi), ali u kojoj je već tada više od 33% stanovništva, odnosno gotovo 7 milijuna ljudi živjelo u siromaštvu.
Teško je onda zamisliti što je bilo normalno u desetljeću koje je uslijedilo, u kojem su se radikalne terorističke grupe poput Al Qaede i ISIS-a sukobljavale s prodemokratskim pobunjenicima, dok su ih pro-Assadove snage uz rusku avijaciju i Hezbollahove borce sve zajedno “čistile” iz okupiranih gradova, a lokalno stanovništvo kao i civilna infrastruktura pritom su služile kao kulise ratnih fronti. Dokumentarni film Notturno redatelja Gianfranca Rossija, sniman između 2017. i 2019. u ratnim zonama na teritoriju Sirije, Iraka, Kurdistana i Libanona, uvjerljivo prikazuje složene posljedice ratova kroz prizore života uz granice različitih teritorija i na granici razuma – sve u polumraku i s minimalnim dijalogom. Kada sam se za ovaj tekst prisjećala Homsa, okupacije i sukoba koji su se tamo dogodili, sjetila sam se i tog filma.
Vratimo se bliže u sadašnjost. U prosincu 2024. u Siriji se dogodio preokret koji je bilo teško predvidjeti. Nakon što se činilo da je režim pobijedio, da se Assad ne miče i da je revolucija davno ugašena – naoružani pobunjenici zauzimaju grad za gradom, diktatura pada, a napušteni vođa bježi iz zemlje. Sirija je napokon slobodna, pišu naslovnice svih međunarodnih novina. Novinarka Al Jazeere Zeina Khodr među prvima je koji ulaze u zemlju i snimaju, pojašnjavajući da je na ulicama iznenađujuće malo ljudi jer usprkos tome što brojni slave i oko nje se čuje “slavljenička paljba” (zbog koje nervozno okreće lice od kamere), većina Sirijaca je, kaže, još u svojim domovima – nisu sigurni što se dešava. Konačni pad režima u kojem su donedavno živjeli, gledaju kao i ostatak svijeta – na svojim ekranima.
Uskoro, isti granični prijelaz na kojem sam bila 15 godina ranije – Joussieh – zatrpan je ljudima, vozilima i međunarodnim humanitarnim organizacijama. Sirijci, od kojih su neki proveli više od desetljeća u izbjeglištvu, vraćaju se svojim domovima i obiteljima, ili ako su izgubili i jedno i drugo, dolaze s nadom koju su uspjeli zadržati. Sa sobom nose sve što imaju: namještaj, odjeću, deke, frižidere, djecu koja nikada nisu vidjela očevinu, koze, ovce i druge domaće životinje – i čekaju satima. Prema izjavi zaposlenika UNDSS-a (United Nations Department of Safety and Security) u Damasku, to je zbog sigurnosne situacije na granicama koja je dodatno ugrožena ostacima bombi i prisustvom još uvijek snažnih krijumčarskih mreža. Svjetski mediji u uzbuđenju prenose vijesti o “novoj” Siriji, povratku izbjeglih, oslobađanju političkih zatvorenika iz Sednaye, zatvora koji je Amnesty International nazvao “ljudskom klaonicom”, a društvene mreže su preplavljene svjedočanstvima ljudi koji napokon bez straha govore o brutalnosti i represiji pod kojom su živjeli.
Ipak, u sjeni medijskih naslova ostaju velike nepoznanice: kakve su stvarne namjere Abu Muhammeda al-Julanija, danas poznatog kao Ahmed al-Sharaa, čovjeka koji preuzima vlast u Siriji, a čija je biografija usko vezana uz terorističke organizacije ISIL i Al-Qaida? Koji financijeri i politički interesi stoje iza njega i njegove milicije HTS, koju u velikom broju čine strani borci (čitaj: plaćenici)? Što će biti s alavitskom zajednicom koja je desetljećima bila stup diktature obitelji Assad? Kako će se nova “tranzicijska” vlast odnositi prema vjerskim manjinama koje žive u Siriji, a koje su islamisti, slijedeći salafističku doktrinu i vlastito fundamentalističko tumačenje islamskog zakona, proganjali? Hoće li se zaista održati demokratski izbori, i ako hoće, kada? Već je tu dovoljno razloga da ljudi ne izađu iz svojih domova, a da ne spominjemo da se sve dogodilo takvom brzinom da je u početku izgledalo kao okrutna šala koja završava tako da se Bashar vraća na krilima ruske avijacije i osvećuje svima koji slave.
Ali sloboda je zarazna i ne može se ugušiti – pa makar dolazi kao iluzija. Sirijci su počeli izlaziti, govoriti, tražiti zatočene i nestale, zahtijevati pravdu, a dijaspora je slavila na ulicama europskih gradova. Panel Slobodna Sirija – tranzicija, pravda, povratak koji se održao 14. veljače, 2025. u Multimedijalnom institutu MaMa, otvorio je priliku da kroz iskustvo ljudi u Siriji i sirijskoj dijaspori, zajedno razmislimo o “mogućnostima i izazovima izgradnje slobode i društvene pravde u Siriji danas, posebno u svjetlu novih vladajućih struktura, no i genocidne politike koja obilježava regiju.” Radi se o četvrtom ovakvom okupljanju povodom različitih antimilitarističkih i dekolonijalnih tema koje se odvijaju u sklopu serije događanja pod nazivom Transnacionalne solidarnosti, koje programiraju i moderiraju Lucija Mulalić i Eminu Bužinkić, uz organizacijsku podršku Marije Krstanović i kluba Mama.
Zbog bolesti jednog i spriječenosti drugog, samo dvoje od četiri najavljena govornika bilo je u mogućnosti prisustvovati. Jedna je Sedra Arab, aktivistkinja koja je dio kurdske sirijske dijaspore koja živi u Beču gdje završava studij kliničke sociologije s fokusom na intersekcionalni i antirasistički pristup radu. Drugi govornik je Jerko Bakotin, višestruko nagrađivani hrvatski novinar i pisac koji se u svojim radovima bavi temama migracija i međunarodnom politikom, a za kontekst ovog panela važno je istaknuti da je kroz godine opsežno istraživao i pratio kurdsku borbu za neovisnost (autor je dokumentarnog serijala Kurdi), a izvještavao je i o ratu u Siriji, kao i o situaciji u regiji.
Zbog svojih različitih pozadina, Arab i Bakotin ponudili su i drugačije perspektive, komplicirajući temu razgovora na načine koji su puno bliži stvarnosti u Siriji od grandioznih naslova koje čitamo u novinama. U već uhodanom i dobro prihvaćenom obliku (čemu svjedoči velika posjećenost!), Transnacionalne solidarnosti upravo to i omogućuju – otvaranje akutnih pitanja o aktualnim zbivanjima na načine koji ne nude brzo probavljujuće informacije, nego proširuju prostore naše imaginacije i svijesti o zajedničkim borbama za kolektivno oslobođenje. Moderatorice ističu na samom početku razgovora: “Ovo nije prostor u kojem tražimo slaganje ili neslaganje. Ne zanimaju nas razgovori u kojima se očekuje da ljudi zastupaju jednu stranu. Ne tražimo dvije ili više suprotstavljenih strana…Ne zanima nas prenošenje tema na senzacionalistički način i ne želimo perpetuirati dinamike moći. Ali svjesni smo da uvijek postoji rizik od toga, da se ta granica može preći.”
Usprkos osjetljivosti tema koje organizatori_ce odabiru, cilj nije hijerarhizirati znanje, odabrati najtočnije ili najuvjerljivije odgovore, nego otvoriti prostor glasovima koji sustavno istupaju zalažući se za izgradnju solidarnosti kroz kolektivne prakse otpora. Sirija je zasigurno osjetljiva tema, i to još od samog početka rata, jer je geopolitički vrlo zamršena i brojni od nas nemaju potpunu sliku, čak i kad smo podrijetlom ili na drugi način blisko vezani uz regiju.
Na primjer, nije sasvim jasno, bar meni, zašto se taj rat i dalje naziva građanskim kada su u njemu sudjelovale brojne vanjske (vele)sile, bilo izravnom vojnom intervencijom, bilo neizravno, naoružavanjem različitih sukobljenih skupina. Ti geopolitički interesi i dalje vrebaju nad sirijskim teritorijem i resursima, što se jasno očituje u reakcijama međunarodnih vlada na pad Assada, a i u nizu diplomatskih delegacija koje pristižu pred vrata nekadašnje predsjednikove palače koja je danas službena rezidencija Ahmeda al-Sharaae. Uz to, ne zaboravimo, u tjednima nakon odlaska Assada, Izrael je izveo stotine napada na sirijske vojne aerodrome, skladišta oružja te ostalu vojnu opremu, zauzeli su demilitariziranu zonu na Golanskoj visoravni i okupirali teritorij iz kojeg s lakoćom mogu nastaviti izvoditi vojne napade unutar Sirije, ali i na jug Libanona. Geopolitika na steroidima.
S druge strane, težnje različitih etničkih i vjerskih skupina koje stoljećima dijele život na tom teritoriju dio su sukoba i trajnih napetosti, koje su siromaštvo i nestabilnost zemlje samo produbili i dodatno radikalizirali. Izvješće UN-ovog programa za razvoj iz veljače 2025. pokazuje da je siromaštvo u Siriji poraslo na 90%, što znači da 9 od 10 Sirijaca danas živi u siromaštvu, da 3 od 4 osobe ovise o humanitarnoj pomoći i da je gotovo trećina domova uništeno ili teško oštećeno zbog čega 5,7 milijuna građana traži smještaj. Zaključuju da “uz trenutne stope rasta, sirijsko gospodarstvo neće dosegnuti razinu BDP-a iz razdoblja prije sukoba prije 2080. godine. Godišnji gospodarski rast morao bi se povećati šest puta kako bi se razdoblje oporavka skratilo na deset godina,…”
Sedra Arab započinje ističući da ne može pričati u ime svih Sirijaca, ali može opisati stanje zbunjenosti u kojem je bila i nesigurnosti koju je njena obitelj u Aleppu osjećala dok su gledali vijesti o zauzimanju gradova, a koje dijeli većina Sirijaca. Ističe da je shvatila da se režim stvarno ruši tek kad je pročitala vijest da su pobunjenici upali u zatvor Sednaya: “Mislim da te noći nijedan Sirijac nije spavao gledajući vijesti do jutra.” Iako je to za nju bio trenutak sreće, s njom su izašle i zastrašujuće spoznaje. Među brojnim svjedočanstvima o okrutnosti u pritvorima i zatočeništvima, posebno je zapamtila dijete koje nije znalo što je drvo ili ptica. Brojna djeca pronađena u zatvoru rođena su kao posljedica silovanja i često ne znaju tko su im očevi. Arab opisuje kaos koji je zavladao na ulicama: ljudi su u zatvor dolazili tražiti svoje nestale i iskopavati skrivene tamnice. Ubrzo je otkriveno da je većina dokumenta o zatočenicima uništena, što znači da su službenici režima imali vremena izbrisati dokaze prije odlaska. Ističe pritom da u tom kaosu tranzicijska vlada nije dovoljno ozbiljno shvatila svoju odgovornost i razinu važnosti koju predstavljaju zatvorenici Assadovog režima. (Kasnije u razgovoru dotiče se i političkih taoca koje nova vlada drži u svojim zatvorima, pitajući se naivno: što s njima? Ahmedu Al-Sharaai je poprilično jasno što s njima.)
Novi je predsjednik, nastavlja kritički, razgovarao s roditeljima nestalog američkog novinara Austina Ticea prije nego što se obratio sirijskim obiteljima nestalih. U obraćanju medijima, Al-Sharaa je usporedio Ticeovu majku sa svojom: “I moja majka sedam godina nije znala gdje sam, mislila je da sam mrtav.” Pod svjetlom reflektora ove rečenice bude suosjećanje, no ako se malo odmaknemo i zapitamo, što mu se dogodilo, gdje je bio – mračne sjene se počinju pojavljivati. Al Sharaa, ili Julani, proveo je te godine zatvoren u američkim kampovima i iračkim zatvorima – zbog terorizma. Ne zbog novinarskog rada.
Bužinkić nastavlja razgovor spominjući izazove kojima će se tranzicijska vlada morati baviti, a koje je istraživač Bassem Haddad artikulirao kao ključna pitanja budućnosti Sirije: pravda za nestale i njihove obitelji, identifikacija masovnih grobnica i kazneni progon ratnih zločinaca. Bakotin se nadovezuje na to informacijom da je tranzicijska vlada počela s identifikacijom režimskih suučesnika, i da se čini da će oni koji nisu imali značajnu ulogu i nisu počinili zločine, biti pomilovani. S druge strane, dodaje, nova je vlast raspustila postojeći policijski sustav, što podsjeća na potez američke administracije u Iraku koja je raspustila Sadamov sigurnosni sustav – što je dovelo do tisuće novih ubojstava i kaosa u zemlji. HTS ima tek nekoliko desetaka tisuća pripadnika, premalo da bi osigurali stabilnost u zemlji koja broji 27 milijuna stanovnika. Iako se žele obračunati s Assadovim lojalistima, suočavaju se s opasnošću od kaosa koji će teško kontrolirati i koji prijeti izbijanjem novih sukoba. Bakotin potom nastavlja niz izazova s kojima se suočava tranzicijska vlast, a najvećim smatra integraciju alavitske manjine.
Iako su u mjesecima nakon pada režima brojni Sirijci prelazili granicu s Libanonom vraćajući se iz izbjeglištva, dogodilo se i suprotno – brojni su bježali u Libanon u strahu od HTS-a. Radi se većinom o pripadnicima alavitske zajednice, ali i svima koji se boje sektaškog nasilja i krvne osvete. Prema preliminarnom izvješću Sirijske mreže za ljudska prava (SNHR) u napadima koje su između 6. i 10. ožujka 2025. pokrenule nenaoružane skupine povezane s Assadovim režimom u pokrajinama Latakija, Tartus i Hama izvansudski je ubijeno 803 ljudi. SNHR upozorava da su sigurnosne operacije ubrzo prerasle u osvetničko i sektaški motivirano nasilje nad civilima, za koje odgovornost ponajviše snose lokalne frakcije i strane islamističke skupine formalno povezane s Ministarstvom obrane, što je izazvalo jednu od najtežih sigurnosnih kriza od pada Assadova režima u prosincu 2024.
Bakotin se tijekom razgovora više puta osvrnuo na to da djela tranzicijske vlade nisu u skladu s obećanjima: izbori su najavljeni tek za četiri godine, što se čini kao prilično dugo razdoblje u kojem će HTS zasigurno pokušati učvrstiti svoju poziciju na vlasti, a novi ustav će vjerojatno pisati osobe koje će direktno imenovati vlada. Pitanje Kurda, dodaje, također je važna tema koja se trenutno ne čini kao da će biti pravedno razriješena.
Sedra Arab ističe da joj je, kao pripadnici kurdske manjine, važno govoriti o mogućnostima kolektivnog izlječenja. Smatra da se društveno tkivo Sirije može obnoviti upravo kroz zajedničku izgradnju države, te da nova vlast ima priliku uključiti građane u proces rekonstrukcije, umjesto da taj posao prepusti privatnim i stranim firmama. Za nju, integracija Kurda u novo sirijsko društvo nezamisliva je sve dok je prisutan turski politički, vojni i logistički utjecaj. Erdoganova je vlada podupirala brojne pobunjeničke skupine koje su sudjelovale u sirijskom ratu i konačnom rušenju Assadovog režima, zbog čega kurdska zajednica s nepovjerenjem promatra proces političke tranzicije i propituje vlastitu poziciju u budućnosti Sirije.
“Turska zapravo tek sad ulazi u Siriju”, rečenica je kojom Bakotin presjeca ton razgovora koji se do tog trenutka odvijao u MaMi. Arab, u svom izlaganju, nije nekritički optimistična, njene opservacije su očito utjelovljene u proživljenom iskustvu koje imaju samo oni koji su živjeli u Siriji, i koji se smatraju Sirijcima – ona vidi “greške” nove vlade, ali i moguća rješenja za kolektivnu izgradnju slobodnog društva. Želim reći, njene nade su vjerojatno nužne za promjenu, dijeljene s velikim dijelom društva kojem pripada i njeni strahovi su kolektivni. No, kao netko tko ju je slušao, a dio je naroda koji sa sirijskim dijeli granicu, jezik i povijest – i prošlost i budućnost – netko tko je svjestan da je padom Assada srušena i najvažnija karika osovine otpora Iran-Hezbullah, tko zna da je regija zbog toga još ranjivija i izloženija genocidnoj kampanji Izraela i sjeća se terorističkih napada u Libanonu, Siriji i Iraku – teško mi je bilo povjerovati da je ovo zaista oslobođenje. Ne zato što smatram da je Assad trebao ostati ili da Sirijci ne zaslužuju bolje, nego zato što se pitam o kakvoj se promjeni radi.
Tranzicija se, kao što Bassem Haddad ističe, dogodila nedemokratski i netransparentno. I zapanjujuće brzo. Uspon Julanija, iliti Al-Sharaae, njegova teroristička prošlost, uloga njegove milicije, koordinacija s turskom vladom, političko rebrendiranje s ciljem stjecanja međunarodnog legitimiteta, ignoriranje sirijske ljevice, sektaški sukobi i masakri, Netanyahuove i Trumpove čestitke, izostanak ozbiljne reakcije na izraelsko zauzimanje dodatnog teritorija na Golanskoj visoravni (a novi predsjednik upravo od tamo potječe) – bacaju previše sjene na događaje koje nazivamo oslobođenjem.
Režim je pao, to je nesumnjivo. Plakali zbog toga ili slavili, radi se o događaju koji ćemo pamtiti i koji će direktno utjecati na budućnost Levanta. Konstelacija odnosa u regiji, koju tijekom razgovora Bakotin temeljito objašnjava (i dodaje: “možda se ne želimo baviti geopolitikom, ali budimo sigurni da se ona uvijek bavi nama”), isprepletena je interesima brojnih regionalnih i međunarodnih aktera, te ostaje izrazito kompleksna i nestabilna. Događaji koji su se odvili u tjednima i koji će se nastaviti razvijati u idućim mjesecima i godinama nakon pada Assada, oblikovat će živote milijune ljudi. One se ne tiču samo sirijskog naroda, nego i libanonskog i palestinskog, kao i sudbine brojnih manjinskih naroda koji žive u regiji.
Ova diskusija, kao i ostale u sklopu Transnacionalnih solidarnosti, nastavlja se – bilo u idućem susretu, u privatnim razgovorima ili kao misao i provokacija koja nas prati i potiče da tražimo, čitamo, (pišemo!), zamišljamo drugačije budućnosti. Teško je stoga zaključiti tekst, pa ću iskoristiti riječi koje u filmu Notturno izgovara jedan od pacijenata iračke psihijatrijske bolnice, igrajući ulogu u političkoj predstavi koja tematizira događaje nakon američke invazije i uspona ISIS-a: “Očekivao sam proljeće ruža i mira, umjesto toga dobili smo proljeće rata,…” One izražavaju i moje strahove.
Moderatorice su na početku upozorile da trebamo biti svjesni lakoće kojom možemo upasti u zamku kategoriziranja znanja i olakog prosuđivanja. Ali važno je isto tako osvijestiti – dok nastojimo iznijeti stvari na vidjelo, bez umanjivanja hrabrosti i napora koji ulažu oni koji istupaju – da smo zapravo još uvijek u eurocentričnom okviru imenovanja i mišljenja o svijetu. Ponekad je stvarnost jasnije vidljiva u sjeni, u šaptanjima, nedovršenim rečenicama i na licima onih koji kroz mrak – ili noćnu moru koja je obavila Siriju, Libanon i Palestinu – idu otvorenim očima. Svjetla pozornice zauzeli su tirani – odbijmo biti njihova publika. Što se mene tiče, radije bi kao gledateljica sjedila u polumračnoj dvorani umobolnice u Iraku. Ah, ya watan!
**
[1] Iz pjesme Mawtini koju je 1934. godine napisao palestinski pjesnik Ibrahim Tuqan. Popularna je diljem arapskog svijeta kao pjesma koloniziranih naroda i iračka je nacionalna himna.
- Tekst u sklopu programa Transnacionanih solidarnosti u veljači 2025. godine napisala Diana Meheik.
