U sklopu programa Sjeti se slobode, WHW u Zagrebu ugošćuje kustosa i umjetnika Sarpa Renka Özera, koji je pripremio projekciju s naglaskom na umjetnike koji se arhivskim istraživanjem suočavaju s državnom represijom i prešućivanjima koja ona ostavlja u povijesnom zapisu.
Državni arhivi određuju uvjete pod kojima prošlost postaje javno vidljiva. Stvaranjem aure objektivnog konsenzusa, službena historiografija državnom nasilju daje neutralan karakter, a njegove zločine čini neimenovanima. Protusjećanje djeluje kao intervencija utemeljena na dokazima protiv politike ušutkavanja, brisanja i represije. Obuhvaćajući društveni i politički krajolik Turske od kraja 20. stoljeća do danas, ovaj program preuzima naslov iz rada Cane Bilir-Meier Zbog ovoga želim predvidjeti prošlost, okupljajući filmske i videoradove koji nastoje pisati povijest odozdo. Vernakularne snimke, osobna svjedočanstva, potisnute snimke i tijela svjedoka destabiliziraju državni monopol nad činjenicama i javnim sjećanjem. Radovi u programu koriste arhiv kao aktivno, situirano i u sadašnjem vremenu prisutno tijelo protudokaza.
Na projekciji će biti prikazani isječci iz sljedećih filmova: Sjećanje na trg Gülsün Karamustafe, Lekcija o državi i Fata Morgana Egea Berensela, Imaju li svi tate siva odijela? Aylin Tekiner, Ispresti zrak Hande Lare Sever, Ayhan i ja i Ono što ostaje Belit Sağ, Stupci i pukotine Hasana Özgüra Topa te Zbog ovoga želim predvidjeti prošlost Cane Bilir-Meier:
Gülsün Karamustafa, Sjećanje na trg, 2005.
- Dvokanalna instalacija; na jednom ekranu vidimo obitelj u interijeru, dok se dokumentarne snimke na drugom ekranu mogu povezati sa svakodnevnim životom te obitelji, obuhvaćajući vremenski raspon od 1930-ih do kraja 1980-ih i bilježeći događaje koji su se odvijali na jednom trgu. Rad nema komentar, a nijedno vrijeme ni događaj koji se pojavljuje na ekranu nisu identificirani.
Ege Berensel, Lekcija o državi, 2015.
- Šezdesetih godina prošloga stoljeća, učitelj iz zapadnog dijela zemlje upućen je u osnovnu školu u selu bez ceste kako bi odradio obveznu službu. Pritom je kamerom od 8 mm snimio učenike kako pišu svoja imena na ploči i stoje u stavu mirno. Kamera je zabilježila posljedice načina na koji škola disciplinira tijela kroz podučavanje i nameće niz unaprijed definiranih gesta. Pisanje imena na ploči, stajanje u stavu mirno, držanje glave uspravno, povlačenje ramena unatrag i spajanje stopala stvaraju poslušna tijela dovodeći tijela i geste u odnos. Tijela postaju objekti i mete moći, a iz tijela bez forme ili vještine nastaje stroj, podređen i spreman za uporabu. Ono čega se sjećamo postaje sjećanje na disciplinirana tijela, a ne na njihove slike i imena. Popis umetnut na kraju filma donosi imena djece koja su nakon 1990-ih poginula u ratu u toj regiji, djece koja danas više nemaju tijela i postoje samo kao imena i statistički podaci.
Ege Berensel, Fata Morgana, 2019.
- Fata Morgana dio je trokanalne videoinstalacije Ženski filmovi, zajedno s radovima Marš žena i Akord. Film prati priču o trideset izgubljenih filmskih rola formata 8 mm koje su pripadale militantnoj filmskoj autorici koja je promijenila adresu i pobjegla iz zemlje nakon državnog udara 12. rujna 1980. Filmovi joj nikada nisu dostavljeni te su ostali u posjedu državne poštanske službe (PTT). Umjetnik ih je nabavio desetljećima poslije, kada je PTT na dražbi ponudio poštu koja više od trideset godina nije bila dostavljena. Rad prati proces vraćanja tih filmova njihovoj vlasnici, istodobno otkrivajući sadržaj filmskih rola.
Aylin Tekiner, Imaju li svi tate siva odijela?, 2016.
- Oslanjajući se na autobiografske događaje i pripovijedajući iz perspektive djevojčice koja je svjedočila ubojstvu svojega oca, ovaj uradak o sjećanju spaja izvedbu uživo sa sjenama i videoprojekciju. Izvođači stvaraju sjene i prenose priču govorom tijela, kostimima i maskama, uprizorujući je onako kako ju je dijete razumjelo. Događaji su stvarni, a pripovijest ih oblikuje kao priču sa surrealističkim likovima. Eksperimentalna glazba i pripovijedanje glasom odvijaju se usporedno s projekcijom. Film, fizička izvedba, lutkarstvo, rad sa sjenama i animacija međusobno se prožimaju kako bi uprizorili djevojčičino viđenje događaja.
Hande Lara Sever, Ispresti zrak, 2019.
- Sever je počela razvijati rad Ispresti zrak nakon što je naišla na arhivske ostatke ceremonije u Bijeloj kući na kojoj je Kenan Evren, desničarski vođa turskog državnog udara iz 1980., od predsjednika Ronalda Reagana primio Legiju zasluga. Odnos između tih dvaju političkih figura i njihova međusobna ekskulpacija čine okosnicu rada, koji propituje načine na koje se umjetničke i kreativne prakse manipuliraju kako bi se krivotvorile informacije i ponovno ispisali povijesni događaji radi osobne i političke koristi. Filmski esej povlači paralelu između Reaganove glumačke karijere, uključujući njegovo sudjelovanje u Prvoj filmskoj jedinici Zračnih snaga američke vojske, i Evrenove poslijeratne karijere slikara. Istražuje kako kreativnost može poslužiti kao sredstvo revizionizma i iskupljenja počinitelja nasilja. Suprotstavljajući Evrenovu slikarsku karijeru njegovoj represiji nad disidentskim umjetnicima tijekom državnog udara, rad se vraća na mjesta na kojima su javne skulpture politički angažiranih umjetnika u Turskoj uklonjene ili uništene zbog njihova sudjelovanja u progresivnim političkim pokretima.
Belit Sağ, Ayhan i ja, 2015.
- Rasplićući niz događaja koji su se odvijali tijekom same produkcije rada, video istražuje moć slika i odnos između umjetnosti i državne kontrole. Rad je započeo kao video o Ayhanu Çarkınu, pripadniku odreda smrti odgovornom za ubojstvo najmanje tisuću Kurda, koji je naposljetku javno priznao svoje zločine, no njegovo je priznanje ubrzo potisnuto. Nakon što je umjetnički rad Sağ cenzurirala institucija koja ga je naručila, umjetnica je samu cenzuru pretvorila u temu rada. Rezultat istražuje načine na koje se slike drže izvan pogleda javnosti, kako se zabrana internalizira kao autocenzura te kako brisanje nedavne povijesti dobiva privid opravdanosti.
Belit Sağ, Ono što ostaje, 2018.
- Rad je konstruiran od snimki koje je Sağ snimila i prikupila tijekom 2015. i 2016. godine u Cizreu, pretežno kurdskom gradu u Turskoj na granici sa Sirijom, zajedno s pronađenim snimkama iz cijele Turske iz istog razdoblja. U središtu rada su snimke kolektivnih kurdskih običaja žalovanja koje je umjetnica zabilježila te način na koji se slike mrtvih koriste u tim praksama.
Hasan Özgür Top, Stupci i pukotine, 2025.
- Stupci i pukotine progovara kroz doslovnu i metaforičku konstrukciju nacionalnog mita. Tijekom općih izbora u svibnju 2023. godine turska je vlada odlučila usidriti novi ratni brod-nosač dronova na pristaništu nizbrdo od Aje Sofije u Istanbulu. Težina te igračke, uzdignute do statusa pokretnog hrama, postaje sastavnim dijelom načina na koji se sudbinom opsjednuta ranjena muškost arabeskne glazbe uvećava do razine nacionalne mitologije. Dok se nepomičnost stupova dubokih povijesti koristi kao platno za današnje nositelje moći, oni pucaju u vlastitom domu. Koji je put bijega kada mitološka arhitektura presijeca cjelokupno društveno tkivo grada?
Cana Bilir-Meier, Zbog ovoga želim predvidjeti prošlost, 2019.
- Film prikazuje skupinu tinejdžera migrantskog podrijetla u münchenskom trgovačkom centru Olympia, gdje je tijekom rasističkog napada 2016. godine ubijeno devetero mladih ljudi migrantskog podrijetla, a mnogi su ljudi teško ozlijeđeni. Kamera prati dvoje mladih tinejdžera u njihovu svakodnevnom istraživanju trgovačkog centra dok govore o svojim snovima i nadama, kao i strahovima i noćnim morama. Fikcija i stvarnost cijelo se vrijeme isprepliću. Scene iz predstave Zemlja snova (Düşler Ülkesi) Ermana Okaya iz 1982. godine, koju je umjetničina majka Zühal Bilir-Meier, terapeutkinja i pedagoginja za ponašanje djece i mladih, surežirala i u kojoj je nastupala, preuzete su i isprepletene kroz različite vremenske razine.
Sarp Renk Özer kustos je i umjetnik koji živi i radi u Istanbulu. Njegova praksa oblikovana je arhivskim istraživanjima javnog sjećanja i povijesti umjetnosti u Turskoj, s posebnim naglaskom na ulogu i funkciju politike u povijesti umjetničkog obrazovanja u toj zemlji.Od 2017. vodi nezavisnu kulturnu organizaciju AVTO. Njegov kustoski rad predstavljen je na 17. Istanbulskom bijenalu, u Depo Istanbulu i instituciji State of Concepts u Ateni. Dobitnik je potpore Salt Research Fund za 2026. godinu, a surađivao je na publikacijama mreže L’Internationale i Institute of Network Cultures. Član je generacije kustoskog programa de Appel za 2027. godinu.
Ovo predavanje održava se u okviru šireg diskurzivnog programa WHW-a, Sjeti se slobode. Pokrenut 2025. godine, program crpi inspiraciju iz govora Ursule Le Guin iz 2014. godine, u kojem je pozvala društvo da se brine o svojim umjetnicima – „realistima veće stvarnosti“.
Program će se održati na engleskom jeziku. Svi filmovi prikazuju se uz dopuštenje umjetnika.
***
Program podržavaju:
Ured za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba
Zaklada Kultura nova
