García-Düttmann svoju studiju o Luchinu Viscontiju započinje hipotezom da filmovi talijanskog redatelja kao da uprizoruju jednu Adornovu misao – naime, da je upravo mogućnost ona koja zaprečuje utopiju, a ne ono što je neposredno dano i što nas okružuje. U pet poglavlja studije Düttmann razvija svoju početnu hipotezu, nastojeći pokazati u kojoj mjeri Viscontijeva djela proizvode uvide koji nisu viče rezultati intelektualne djelatnosti, već su naprosto uvidi u krvi i mesu. Studija “Visconti – uvidi u krvi i mesu” svoju je svjetsku premijeru doživjela upravo u našem izdanju.
