Davidovi kratki zapisi mogu se čitati kao reakcije na Badiouove filozofske teze, kao varijacije na njihove teme, ali i kao samostalne priče o likovima – studentima i studenticama, spisateljima i spisateljicama, majkama i očevima, momcima i djevojkama, učiteljima i učiteljicama – koji na razne načine pokušavaju otkriti što je uopće sreća, e da bi se mogli baciti na potragu za njom. I u tome ponekad uspijevaju. Uz knjigu dolazi i “mapa” u kojoj se nalaze Badiouove teze o sreći i pogovor Pričaj mi o sreći matematičara, književnika i prijatelja Vladimira Tasića – također uobličen u formi 21 komentara.
