Jacques Rancière, kao mislilac emancipacije, posljednjih se godina okrenuo istraživanju odnosa vremena i umjetnosti – bilo da je riječ o životu umjetnosti u povijesnom vremenu ili o vremenu kao materijalu umjetničkog stvaranja. No, Rancièreove analize ne staju na tom pitanju kao nečemu što je važno samo za umjetničku praksu, nego ga filozof dovodi u vezu sa svojim dosadašnjim razmišljanjima o demokraciji i jednakosti, otvarajući time intelektualni obzor kojeg se može zamisliti jedno u vrijeme slobode. Početnu točku tih Rancièrovovih predstavlja esej “Béla Tarr, vrijeme od poslije”, o poznatome mađarskom redatelju.
