Manjin rad možemo doživjeti kao oblik „zvučnog dnevnika“, mjesta na kojem bilježi pejzaže i unutarnje procese kroz apstraktne zvučne narative. Živi i radi na Korčuli, istražujući razne zvukove „podmorja i nadmorja“. U slojevitoj arhitekturi njenih terenskih snimki, prirodni ambijenti postaju temelj za suptilne improvizacije. Zvuk, u tom kontekstu, postaje „medij za povezivanje sa svijetom, istraživačka platforma, ogledalo mikroevolucije“, odražavajući tragove koje prostor ostavlja u njezinim zvučnim pejzažima.